izgradnja islama u sebi i oko sebe izgradnja islama u sebi i oko sebe

Allahovom dobrotom, dvadeseto stoljece je iznjedrilo licnosti - istinske vode i grupacije koje su svojim djelovanjem povele i utjecale na cijelu generaciju Ummeta. Može se konstatirati da danas nema zemlje pripadnice islamskoga svijeta, a da u njoj nema pojedinaca i grupacija koje nose uzvišenu islamsku svijest, koji osjecaju vezu i brinu se za svoju bracu po dini-Islamu, koji su svjesni nepravednog poretka i okova u kojima se nalazi Ummet i koji kontinuirano rade da to izmijene, u svjetlu hadisa: "Prenesite od mene (znanje) pa makar jedan ajet" naredujuci dobro i odvracajuci od zla (el-emru bil-m'aruf ven-nehja 'anil-munker). U nekim državama, gotovo cijeli narod je krenuo ka zovu islamskog osviješcenja, koje je, na žalost, raznim represivnim mjerama spolja i odredenim slabostima iznutra sputavano i ugušivano. Spoljni faktori su izraženi kroz utjecaj nekadašnjih kolonizatorskih i današnjih velikih sila kao i svjetskoga poretka u globalu - Vijece sigurnosti je 1946. godine donijelo rezoluciju o podjeli Palestine, a nakon pola stoljeca, muslimani su oficijelno ostali bez suvereniteta nad svetom zemljom i mesdžidom El-Aksa. Kuds, njegov mesdžid i sveta zemlja su ostavština Božijih poslanika, njihovog vode posljednjeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i njegovog halife Omera, r.a., koji je oslobodio Kuds, a prema nekim komentatorima, vlast i suverenitet nad njima je vlast i vodstvo nad cijelim svijetom. Danas, Amerika i cijeli Zapad stoje iza izgradnje Izraela, a bili su na jevrejskoj strani i uz njihove planove tokom sva tri bliskoistocna rata. Samo pristupanje islamskih zemalja u Vijece sigurnosti zahtijeva poštivanje njegovih rezolucija što je svojevrsno priznanje okupacije muslimanske svete zemlje. Mnogi su procesi tokom "cjepkanja" hilafeta, te politicka i vojna konstelacija odnosa na Bliskom istoku imali direktan povod i cilj pomaganje instaliranja jevrejske države. Naravno, okupljanje Jevreja je ustvari približavanje otvorenoga sukoba sa muslimanima, koji je nagovijestio Allahov Poslanik, s.a.v.s., što služi konstataciji da je egzistencija "Izraela" (države koja je omogucila rad ortodoksnih antiislamskih organizacija) rak rana koja guši da'vu, desinhronizira je i radi na uništavanju njenih pronositelja. Ova cinjenica je dovoljan dokaz ulemi koja zastupa stav po kojem su muslimani danas u ratu sa Jevrejima! Ipak, unutrašnji faktori koji su utjecali na tok da've i intenzitet islamskoga preporoda su mnogo kompleksniji i shodno ajetu iz Allahove mudre Knjige: "Zaista Allah nece promijeniti ono što je pri jednom narodu dok se taj narod ne promijeni u sebi", zahtijevaju kontinuiranu analizu i eventualne korekcije i izmjene. Osnova svih aktivnosti, a tako i da've kao najuzvišenijeg djela, utemeljena je po hadisu koji prenosi Omer, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Zaista su djela prema namjeri" (bilježi Muslim), tj. djela se mjere prema nijetu, a Allah, dž.š., prima samo ona djela koja su ucinjena radi Njega. Drugim rijecima, propala su djela ucinjena radi ovosvjetske koristi, ili iz nacionalnih, patriotskih ili drugih pobuda - ona nisu radi Allahove vjere i zadovoljstva te za njih nema nagrade. Potom, hadis: "Ko uvede u ovu našu stvar (dini-Islam) nešto što nije od nje, to se odbacuje" (bilježi El-Buhari) upucuje da je vjera i metod kojim se ona prenosi ustanovljen od Allahova Poslanika, s.a.v.s., a odstupanje od njegova metoda je stranputica koja ne vodi do željenog cilja.

Uvjeti koji karakteriziraju postepenost da've

Pored navedenih neprikosnovenih temelja, da'va treba obezbijedenje odredenih uvjeta (šartova) i isplaniran kratkorocni i dugorocni, u prvom redu vjersko-edukatvi, politicki, ekonomski i vojni program. Vrlo jezgrovito Hasan el-Benna je postavio sedam obaveznih šartova u postepenosti da've i karakeristikama da'ija. Prvi uvjet je izgradnja licnosti ispravne akide, islamskoga ahlaka, obrazovanja i svijesti - revnosnog u ibadetu i cuvanju i korištenju vremena. Potom, formiranje porodice na osnovama koje je odredio šerijat, poštivanje prava i dužnosti supružnika i ispravan odgoj djece. Djelovanje na izgradnji i korekciji zajednice kroz savjetovanje i upucivanje na dobro. Potom, oslobodenje maticne zemlje od svake vrste koloniziranosti i orijentacije izuzev islamske, kako na polju politike, tako i u socijalnim, ekonomskim i drugim sferama na kojima pociva državni sistem. Korekcija i uspostavljanje vlasti iskljucivo na islamskim zakonima, tako da bude sluga i garant šerijatskih propisa i vjerske edukacije, u službi Ummetu i dini-Islamu u cjelini. Potom, uspostavljanje jedinstvene avangarde Ummeta, oslobodenje okupiranih muslimanskih zemalja i okupljanje islamskih država na zajednickim ciljevima na putu do ponovnog uspostavljanja šerijatom naredenog Hilafeta. I na posljetku, opca da'va i djelovanje sve dok se ne zaustavi i ukine fitnet i dok ne bude sva vjera na Zemlji dini-Islam. Ovakav kompletan program islamskog djelovanja je naišao na snažan otpor državnih režima, u prvom redu egipatskog, i ovaj sukob ce sigurno potrajati dok islamski zakon ne potisne sekularisitcke i diktatorske režime arapskih zemalja. Ovaj kljucni momenat i srž problema izmedu režima i islamske da've najbolje ilustrira dogadaj sa Sejjidom Kutbom koji je, kada je bio pozvan da prije svoga smaknuca od strane egipatske strahovlade kaže "la ilahe illallah", odgovorio: "Nas ubijaju zbog la ilahe illallah (kojeg mi izgovaramo i slijedimo), a to kojem vi pozivate je nijemo". Tj., Allahova rijec je kod vas samo jezicka forma koju ne prati praksa, ona je verbalni zastor iza kojeg se ruši Islam i cuva diktatorska vlast. Ovaj fakat je najperfidnija smutnja i najveca kocnica islamskoj da'vi i sahvi otkako je ukinut Allahov zakon (hukmullah) na Zemlji 1908. godine do danas. Njegovi svjedoci su hiljade šehida, masova zatvaranja i proganjanja od Magriba do Indonezije.

Izgradite islamsku državu u svojim srcima pa ce te je imati u svojoj zemlji

Kompleksno je pitanje, takoder, sudbina Islamskog fronta spasa u Alžiru i Reffaha u Turskoj, imajuci u vidu da su "mladi" od pokreta Muslimanske brace koji je fakticki u frontalnom sukobu sa egipatskom vlašcu od svoga džihadskoga oprjedjeljenja spram jevrejske okupacije Palestine i naredbe predsjednika vlade Egipta Mahmuda Betrašija, iz januara 1946. god., o masovnoj hajci i hapšenju pripadnika pokreta i sprjecavanja pružanja svake pomoci palestinskom narodu i njihovoj borbi za svetu zemlju. Razlozi koji su, i pored devedestprocentne podrške alžirskog naroda Abbasu Medeniju i FIS-u, i velike podrške turskoga naroda Erbakanovom Reffahu, doveli da se stopira njihov reformisticki zamah u vjerskom i politickom domenu, pored utjecaja nekadašnjeg franuskog kolonizatora na alžirsku vlast i specificnog položaja sekularistickog vojnog aparata u Turskoj, su evidentni u samoj njihovoj strategiji. Radi se prije svega o neupotpunjenim spomenutim (prvim) uvjetima za islamsko djelovanje - izgradene islamske licnosti i zajednice ispravne akide i razumijevanja vjere kroz njene postulate Kur'ana i Sunneta, te svijest o velicini cilja prema kojem se kroci. Nedostatak ovih elemanata ima za posljedicu klonulost poslije iskušenja koja su neminovna i nedostatak snage da se ustraje na izabranom putu. Samo politicko iskustvo nije dovoljno, pa ni u slucaju sudanskog duhovnog i politickog vode Turabija, mada je njegova država u odnosu na vlastite planirane ciljeve postigla najvece rezultate, kao nadoknada da se precijenjenim vlastitim mogucnostima i sa nedovoljno izgradenom islamskom sviješcu postignu uzvišeni ciljevi. Takoder, ni velika i razvijena ekonomska potpora, koju je, za razliku od FIS-a i sudanskog islamskog reformistickog pokreta, imao turski Reffah, ne može nadomjestiti neupotpunjenost spomenutih uvjeta. U kontekstu gore spomenutog je rekao šehid El-Benna: "Izgradite islamsku državu u svojim srcima pa ce te je imati u svojoj zemlji". Ocjena vlastitih mogucnosti, bilo da se radi o pojedincu bilo o grupaciji, je od mudrosti i strategijskog djelovanja, i ona ima svoju podlogu u hadisu: "Allah se smilovao duši koja zna svoje mogucnosti". Najocitiji primjer skupe cijene u neodmjerenosti vlastitih potencijala i mogucnosti sa sitiuacijom na terenu je sirijski primjer u kojoj je Hafiz Esed državnim aparatom doslovno iskorijenio da'vu i reformisticke ideje koje je nosio pokret Muslimanske brace. Za nekoliko mjeseci je pobijeno, pohapšeno i izgnano desetine hiljada ljudi koji su imali bilo kakvu vezu sa pokretom i reformistickim islamskim idejama od kojeg, nakon tri decenije, postooje tragovi u drugim držvama poput Jordana u koji su Sirijci ucinili hidžru.

Allahov poziv

Sukobi unutar Afganistana medu domicijelnim stanovništvom je, naravno, pored dvije decenije krvavog otpora, Allahovom pomocu, sad vec bivšeg crvenog diva SSSR-a, posljedica nedostatka šerijatskog znanja i vjerske edukacije generacijama koje su odrasle i stasale u ratu. Primjer ove države sjedoci o vadžibu i nužnosti da've uz najuzvišeniji ibadet - džihad na Allahovom putu na koji su se zaputili najvrjedniji sinovi ovoga Ummeta od samog njegovog bolnog zova. Izmedu toga, da kažemo, uslovno receno, da je napravljena greška u afganistanskome džihadu što nije uporedo cinjena da'va i vjerska edukacija stanovništva ili da kažemo rijec je o slucaju kad je stvar krupnija od ljudi, izabrao bih ovo posljednje. - Iz niz razloga, a spomenut cu dva. Pomanjkanje uleme Ummeta, posebno one koja poznaje stvarno stanje na terenu (tzv. fikhu-l-vaki'a), kako politicke medudržavne sprege, ekonomske i socijale uslove življenja, duh i raspoloženje naroda, tako isto i vjerski nivo naobrazbe, shvatanja i posebo prakticiranja šerijatskih normi. Pri tome, ulema nije prepoznatljiva i, u isto vrijeme, nije autoritet obicnom narodu. Pojedina "ulema" je "produkt" državnih režima i njihove propagande i preferiranja odredenih intelektualaca cija razmišljanja i stavove vlast i njeni mediji uokviruju u šerijatsko-pravne fetve i ulemanski idžtihad. To je slucaj veceg dijela islamskoga svijeta. Drugi razlog je velicina nevjernickog neprijatelja i vojne mašinerije kraj koje nije bilo vremena nizašta pored odlucne borbe do najvecih žrtava. Pobjeda golorukog naroda nad nevjernickom silom je pobjeda Allahove istine nad njenim najvecim neprijateljem ovog stoljeca - komunizmom. Potvrda ovome leži i u samoj licnosti koja je bila voda afganistanskoga džihada i ciji je plodotvorni rad okoncan pogibijom (šehadetom) na tom putu. Dr. Abdullah 'Azzam sam opisuje put koji vodi trijumfu islamske sahve koja obilježava ovaj vijek: "Njihovim putem (odazivanju Allahovim naredbama) se uspravlja Ummet, oživljavaju nacela (dina) i pomaže akaid". To zato što je šehidskom krvlju ispisana historija kako je slomljena kicma komunistickom ateistickom divu koji je u svojoj stezi držao vecinu muslimanskih zemalja, a cije posljedice još nisu išcezle iz država poput Iraka, Sirije, Libije... Svi napadi na ovu afganistansku državu i negativnosti njene zbilje danas su sitniji o odnosu na postignuti uspjeh. Samo su nužnost za sticanjem islamskoga iluma i potreba za povecanjem intenziteta da've i proširenja polja njene egzistencije postale kristalnije i ocitije kao fard (naredba) od Allaha Uzvišenog postavljena.